Hrvatska
0

Za mirovinsko i zdravstveno Hrvat za života uplati milijun i pol kuna, a u prosjeku potroši niti 100 tisuća kuna usluga!

Na fotografiji: Ivan Bertović, Bernard Perković i Mario Nakić Jedan online blog kruži eterom, blog liberalizma, polemičan, nerijetko politički nekorektan i ne baš rafiniranih manira, grub po rubovima i slobodarski razuzdan. Ali, budući da veći dio njegovih autora ne pripada samo školi ekonomskog, nego i političkog liberalizma, što znači da su ustvari teška manjina u […]

Za mirovinsko i zdravstveno Hrvat za života uplati milijun i pol kuna, a u prosjeku potroši niti 100 tisuća kuna usluga!

Na fotografiji: Ivan Bertović, Bernard Perković i Mario Nakić

Jedan online blog kruži eterom, blog liberalizma, polemičan, nerijetko politički nekorektan i ne baš rafiniranih manira, grub po rubovima i slobodarski razuzdan.

Ali, budući da veći dio njegovih autora ne pripada samo školi ekonomskog, nego i političkog liberalizma, što znači da su ustvari teška manjina u Hrvatskoj, gotovo marginalni dio našeg društva, nećemo im uzeti za zlo pretjeranu nadobudnost. Pritom su ti klasični liberali relativno mlada ekipa, među njima su i aktivisti mlađi od 30 godina, a u razgovoru za Magazin otkrili su nam kako je upravo u tijeku i osnivanje udruge liberala.

Dapače, bude li potrebe, u dogledno vrijeme, neki od njih ne odbacuju ni moguće osnivanje političke stranke. Za početak sam se javio Mariju Nakiću, 38-godišnjem osnivaču i glavnom uredniku Liberala.hr, koji mi je otkrio kako je na početku, u rujnu 2016., to trebao biti njegov osobni blog na kojemu bi objavljivao svoje komentare aktualnih događaja kod nas i u svijetu te odgovore, kako kaže nediplomatski neuvijeno, “na gluposti iz mainstream medija”.

Volonterski posao

Evo, sad će mu “mainstream” tiskani medij dati dodatnu promociju, široka smo srca.

“To je bilo čisto tako da sebi olakšam dušu, ništa više. S vremenom je blog počeo privlačiti pažnju ljudi te mi se pridružio Branimir Perković. Danas ima već desetak kolumnista pa možemo reći da postajemo svojevrsni portal s političkim i ekonomskim komentarima. Svatko od nas ima neki drugi posao od kojega živi, tako da ovdje volontiramo. Još nemamo oglašivača, ne znam hoćemo li ih uopće tražiti”, govori Nakić, novinar i poduzetnik iz Požege. Kaže da su u fazi osnivanja udruge, predali su papire i čekaju registraciju.

“Onda ćemo moći prikupljati novac za rad portala putem dobrovoljnih donacija čitatelja i crowdfundingom. To bi nam moglo, ako prođe dobro, pomoći da ga nadogradimo i proširimo s još više zanimljivog sadržaja. Posjećenost je dobra i stalno raste. U lipnju je porasla 100 posto u odnosu na svibanj, a sad smo već prešli rast od 100 posto u odnosu na lipanj. Trenutačno imamo između sedam i 20 tisuća jedinstvenih posjetitelja dnevno, ovisno o tome kakve su teme i tekstovi koji dan”, ističe osnivač ovog online bloga.

Na pitanje koja je polit-ekonomska profilacija bloga, kaže da ne želi govoriti u ime ostalih. To nije čudno jer je riječ o jakim, nabrijanim individualcima, bilo bi mi čudno da je drukčije. Ustvari je to trajna i globalna strukturna slabost liberalnog pokreta -zbog toga što su individualci, skeptični prema kolektivnim akcijama i teorijama, teško se i udružuju i djeluju u cilju promicanja liberalizma.

“Mogu govoriti u svoje ime, ja sam klasični liberal. To znači, ukratko, da se zalažem za ravnopravnost, jednakost svih građana pred zakonom i vladavinu prava, odnosno državu koja će služiti isključivo kao neovisni arbitar, a ne kao sada kad imamo državu koja je u isto vrijeme glavni igrač na terenu i potkupljeni sudac u tržišnoj utakmici. Liberal znači da sam uključiv, ne selektiram niti dijelim ljude prema nacionalnosti, spolu, religijskoj pripadnosti, rasi ili seksualnoj orijentaciji. Svi trebaju imati jednaka prava i slobode da bi mogli tražiti svoju sreću na svoj način, kakav god žele, dok god svojom akcijom direktno ne ugrožavaju prava i slobode drugih”, gotovo udžbenički mi je pojasnio svoju liberalnu poziciju Nakić, dodajući kako Liberal.hr ima desetak različitih autora koji imaju različit pristup.

Liberalni aktivizam

Priča kako se često dogodi da se ne slože o svakoj temi, ali to je, navodi, sasvim normalno. Neki autori imaju pristojniji i indirektniji pristup, a on osobno voli biti “konkretan i direktan”. “Nekome će to možda zvučati drsko, ne znam, ali bitno je samo doprijeti do što većeg broja ljudi kako bi uvidjeli da našem društvu i politici stvarno treba manje državnog intervencionizma, a više slobodnog tržišta”, napominje. Na dodatno pitanje zbog čega, ipak, odvaja veći dio svog vremena na liberalni aktivizam, kazao nam je kako mu je, a i drugima iz njegova kruga, “cilj prvenstveno stvoriti nekakvu kritičnu masu u narodu koja će shvatiti koji razlozi zapravo stoje iza toga što primaju ‘premalu plaću’, što je ‘kava na Stradunu toliko skupa’, što su krediti nepovoljni…”

Meni je, dakle, trenutačno glavni cilj pokušati kreirati kritičnu masu koja će prihvatiti liberalne ideje i koja bi s vremenom rasla. O osnivanju nove stranke zasad uopće ne razmišljam i nadam se da to neće biti ni potrebno jer će se već naći političari koji će shvatiti da nam treba više liberalizma u društvu”, istaknuo je.

Poslije, kada dođemo na konkretne teme, pokazat će se kako Nakić smatra da će se kritična masa stvoriti tek kad sve otiđe kvragu, a ne zbog njihova djelovanja, ali još smo malo ostali na teoretskim pitanjima. Dotaknuli smo se, naime, razlike između pojmova liberalizma i libertarijanstva, a Nakić je svoje viđenje iznio jasno i koncizno. “Jako puno ljudi ne razumije razliku između liberalizma i libertarijanstva i često me to pitaju. Libertarijanstvo je pokret, relativno mlad, pojavio se tek u drugom dijelu 20. stoljeća u SAD-u nakon što su američki ljevičari preuzeli pojam ‘liberal’. Na početku je libertarijanizam bio američki naziv za liberalizam, ali s vremenom je libertarijanizam postao pokret koji se zalaže za manju ulogu države u životu građana.

Dakle, danas je libertarijanac svatko tko se zalaže za manju ulogu države u ekonomiji: niže poreze, manje regulacije itd. To danas uključuje klasične liberale, anarhokapitaliste i paleokonzervativce. Mi se međusobno ne slažemo u mnogim pitanjima, pogotovo svjetonazorskim. To je bitno da ljudi shvate jer je danas previše ‘libertarijanaca’ koji imaju neke jako konzervativne stavove prema društvu, što je suprotno od mog stava i drugih liberala, odnosno nas klasičnih liberala koji zastupamo i zagovaramo politički i ekonomski liberalizam”, precizirao je svoju poziciju osnivač Liberala.hr.

Presudni utjecaj

O idejnim skretanjima unutar liberalnog pokreta malo sam detaljnije razgovarao s drugim, mlađim autorima bloga Liberal.hr, no sada je bila prilika da konverzaciju malo prizemljim.

Kako je u jednom trenutku spomenuo reformu mirovinskog i zdravstvenog sustava, zamolio sam ga za konkretniji odgovor. Pitao sam što pod tim misli jer su te teme od presudnog utjecaja na svakog pojedinca u društvu, ali rijetko se netko usudi detaljnije reći što o tome misli. Nakić, kao što se moglo i pretpostaviti, nema problema s izravnim odgovorima na izravno pitanje. “Što se tiče zdravstvenog i mirovinskog sustava, reforma će se morati provesti. Bilo bi bolje kada bi se provela što prije jer što se prije provede, bit će bezbolnija, ali bojim se da trenutačno za to još nije stvorena klima u javnosti, ljudi još vjeruju u socijalizam – naš je zdravstveni i mirovinski sustav naslijeđen iz socijalizma.

Činjenica je da je ovakav sustav ne samo ekonomski neodrživ i vodi direktno u propast, nego je i nemoralan s obzirom na to da ljudi što više rade i više se zalažu, sustav ih više kažnjava. Prosječni radnik u Hrvatskoj tijekom radnog vijeka uplati više od 1,5 milijuna kuna za obavezno zdravstveno i mirovinsko osiguranje, a sve usluge koje tijekom života iskoristi u državnom zdravstvu, i koje mora još dodatno platiti, ne vrijede ukupno ni 100.000 kuna, pričam o prosjeku. To se vrlo lako može provjeriti.

Dakle, većina novca odlazi u vjetar kao što se i obično događa u svakom socijalističkom sustavu”, tvrdi. Potom nastavlja s tezom kako će se klima za reforme stvoriti, prema svemu sudeći, tek kada država bankrotira i “kad ne bude novca za mirovine, kad ljudi počnu masovno umirati jer nemaju novca za liječenje i ne mogu doći na red za pregled, kad kompletan sustav propadne, a to će se, nažalost, dogoditi”. Hrvatska će, uvjeren je, provesti reforme tek kad ne bude drugog izlaza, ali onda će biti najbolnije. “Ja nisam za ‘radikalnu individualizaciju’ zdravstvenog i mirovinskog sustava, nisam za to da netko ostane zakinut za uslugu ili da ljudi umiru kad odu u mirovinu jer nemaju za preživjeti.

Postoje mnogi zdravi primjeri u svijetu kako su to druge, naprednije zemlje riješile, primjerice Novi Zeland, Australija, Švicarska ili Singapur čiji je zdravstveni sustav izabran za najbolji u svijetu, gdje se svakome od plaće oduzima dio za socijalni državni fond, ali to ne prelazi osam posto bruto plaće, a s ostatkom radnik može birati hoće li uložiti u neki privatni zdravstveni fond ili će sam štedjeti kako želi. Od onog socijalnog fonda se financiraju liječenje i mirovine onima koji nisu uspjeli zaraditi, tako da nitko nije ‘ostavljen da umre’. Liberalizam ne znači potpuno isključivanje poreza i doprinosa, nego racionalizaciju i što veću slobodu izbora. A kod nas se radi o suštoj suprotnosti racionalizaciji i slobodi izbora”, istodobno defenzivno i ofenzivno brani svoje stavove. Naravno, dalo bi se i te kako polemizirati s tezom da “većina novca odlazi u vjetar kao što se i obično događa u svakom socijalističkom sustavu”. Jer, hrvatski sustav “solidarnog zdravstva” je manje-više podvrsta europskog zdravstvenog modela.

Širenje sloboda

Čak i Velika Britanija, svjetski bastion liberalizma, ima svoj NHS, nacionalni zdravstveni sustav, etabliran nakon Drugoga svjetskog rata, utemeljen na solidarnosti i univerzalnom pristupu zdravstvenim uslugama. Nije, naime, baš točno da “većina novca odlazi u vjetar” u takvim sustavima – iako postoji, pogotovo u Hrvatskoj, i te kako mnogo prostora za racionalnije upravljanje sustavom – europski sustav zdravstva je sasvim konkurentan, po svim parametrima, naprednim državama u ostatku svijeta. Ali, nema ništa logičnije nego da liberali traže veću individualizaciju odgovornosti, pa i u zdravstvenom sektoru, a neke od takvih ideja “individualne odgovornosti” trebat će implementirati i u naš sustav. Razgovori koje sam vodio u sklopu ove teme pokazali su kako su svi svjesni toga da se ne mogu provoditi mjere u sklopu “strategije šoka” jer bi to previše uzdrmalo sustav.

U sklopu tih rasprava zanimljivo je kako autori koji pišu za Liberal.hr iznimno pozitivnim doživljavaju potporu koju im u radu daju “nešto stariji kolege”, poduzetnici i liberali kao što su Nenad Bakić i Davor Huić, ali inzistiraju na tome da su samostalni u svom radu. “Mislim da je sjajno da jedan amaterski liberalni website ima tako veliku čitanost, što pokazuje snagu liberalnih ideja, ali i kvalitetu sadržaja koji Liberal nudi. Vjerujem da će čitanost i utjecaj ovog medija rasti, ali da će i vodećim medijima pokazati kako liberalne ideje imaju više potencijala”, prokomentirao je investitor Nenad Bakić rad mladih liberala. Snažnu podršku daje im i Davor Huić, vlasnik agencije Briefing.hr i osnivač LIPA-e, udruge poreznih obveznika. Huić mi je, u podužem razgovoru, rekao kako se prije tri godine s drugim kolegama odlučio na jači građanski liberalni aktivizam i da mu je drago što i među mainstream političkim strankama i u medijima sve više jača liberalni svjetonazor.

Smatra kako “mladi kolege” iz Liberal.hr rade odličan posao i nada se da će tako i nastaviti. “Osobno sam ekonomski i politički liberal, ateist sam, ali ovu bih priliku iskoristio da kažem kako to ne znači da sam protiv toga da i ljudi konzervativnih nazora imaju pravo na izražavanje svog mišljenja u javnosti i pravo na to da se političkim putem izbore za svoje vrijednosti. Često me se zbog toga percipira konzervativnim liberalom, ali to nisam, samo sam za to da širimo područje slobode, a to znači da i konzervativci imaju ‘pravo glasa’”, drži Huić. Osim toga, nastavlja, “kada smo počeli s liberalnim aktivizmom, smatrali smo da Hrvatskoj jače nedostaje baš ekonomskog liberalizma, pa smo zbog toga zajedno nekada nastupali i s ekonomskim liberalima koji imaju konzervativan svjetonazor”. “Znam da to mnoge zbunjuje, ali nam je prioritet bio, i još jest, jačanje ekonomskog liberalizma jer smo kao društvo previše orijentirani na ekonomski državni intervencionizam na svim područjima života”, naglašava.

Interesantan je njegov odgovor na pitanje o vrućoj temi – reformi zdravstva i mirovinskog sustava. Huić, naime, tvrdi kako bi se individualna odgovornost ljudi mogla povećati tako da se plaća isplaćuje u bruto, a ne neto iznosu. Ali bi pritom ostao sadašnji zdravstveni i mirovinski model, što znači da bi građani bili obvezni plaćati HZZO-u 15,5 posto za zdravstvo “na plaću” i 20 posto (15 plus pet posto) za mirovinsko osiguranje “iz plaće”. “Tako bi građani vrlo plastično stekli uvid u to koliko koštaju ti sustavi, na mjesečnoj razini, pa bi, za početak, možda jače zahtijevali njihovu veću učinkovitost. Pa onda dokle dođemo”, izložio je svoju koncepciju. Bio bi to i te kako zanimljiv socijalni eksperiment – ostaviti sustav kolektivne solidarnosti, a individualizirati obvezno plaćanje.

Opismenjavanje građana

No, idemo dalje, Denis Čupić, predsjednik Udruge developera pri Hrvatskoj udruzi poduzetnika, ali kako mi je rekao, i friški član HDZ-a, službeno se učlanio prije desetak dana, za razliku od klasičnih liberala je liberal konzervativnog svjetonazora. “Da, ja sam konzervativni liberal, a pišem za Liberal.hr upravo zbog toga kako bih promicao liberalne ekonomske vrijednosti, ali i radio na ekonomskom opismenjivanju građana. U Hrvatskoj imate 40-ak krajnje lijevih web portala i nešto više krajnje desnih portala te raznih lijevih i desnih udruga, a u njihovim tekstovima i nastupima prevladavaju ekonomska nepismenost i plitki populizam. Pogledajte samo koliko poklonika ima Živi zid, ne samo među mlađima od 18 godina, a njegovi čelnici su apsolutno ekonomski nepotkovani.

Djelomično je problem u tome što su ti tekstovi i videoprezentacije Živog zida, ali i drugih, pogotovo lijevih portala i udruga, popularni, njihovi uradci se dijele na društvenim mrežama, a danas se 90 posto mladih, i ne samo mladih, informira putem pametnih telefona gdje se traže tekstovi objavljeni na Facebooku i drugim društvenim mrežama. Zato sam se aktivirao i izvan realpolitike, kao građanski aktivist, jer smatram da trebamo ojačati liberalne ideje”, naglašava Čupić. Na ovome mjestu valja kazati kako klasični liberali tradicionalno lakše stvaraju politička prijateljstva s konzervativnim liberalima, nego s lijevim spektrom političke scene (u sklopu parlamentarne demokracije). Nekako, čini se, bolje podnose to da je netko skloniji nacionalizmu ili utjecaju Crkve u društvu, nego da zagovara jačanje sindikalnog pokreta.

Jedno od medijskih poznatijih imena na popisu autora Liberala.hr je i Thomas Bauer, vlasnik PR agencije Grizli komunikacije (koja radi i PR za Most). Njega je libertarijanskim i liberalnim idejama prvo privuklo životno iskustvo – kao nogometnog navijača iskustvo državne represije, a kao poduzetnika iskustvo “sumanute birokracije i neprijateljskog odnosa države prema nama”. “Bio sam već formiran kao osoba kada sam počeo tražiti teoretsku podlogu za svoje stavove. Ekipa na blogu Liberal.hr je raznolika i vjerujem da ćemo uz liberalne ekonomske poglede proširiti i pogled na svijet u kojemu je pojedinac bitan kao pojedinac, a ne samo kao subjekt-podanik države”, tvrdi Bauer.

Jači riječnik

Dvoje jako zanimljivih ljudi, pak, koji javnosti nisu bili poznati prije pisanja za Liberal.hr, jesu 28-godišnjaci Branimir Perković i Ivan Bertović: Perković je magistrirao ekonomiju i radi u veleprodaji, Bertović je bivši član HSLS-a, obojica su strastveni liberali-idealisti, načitani i ogorčeni stanjem u društvu. Kao strogi liberali smatraju da država u Hrvatskoj ima prevelik upliv u ekonomiju, ali nisu zadovoljni ni razinom političkog liberalizma u Hrvatskoj. “Nije dobro da su nacionalisti poentirali na temi micanja imena Trga Josipa Broza Tita s kazališnog trga, umjesto da su na tome inzistirali politički liberali. Unatoč tome što je bio antifašist, Tito je bio protivnik demokracije, protivnik slobodnog govora i političkog djelovanja, i to su teme na kojima liberali moraju biti mnogo jače angažirani. Da, ekonomija je jako bitna, ali ‘čista’ politika je jednako važna. Naše su institucije, pogotovo pravosuđe, užasne. Parlamentarna demokracija i slobodno tržište ne mogu postojati bez učinkovitog pravosuđa i jakih institucija”, naglašava Perković, dodajući kako u Hrvatskoj imamo previše regulacije uz loše institucije koje onda “provode” tu regulaciju. A to je, složili smo se u tom dijelu, recept za katastrofu. Perković je jedan od onih autora na blogu Liberal.hr koji ima malo “jači rječnik”, a ni na svom Facebook profilu ne bira baš riječi. “Ma, dosta je bilo toga da su liberali uštogljeni, akademski nastrojeni i fini. Očito je da ako želimo da nas se čuje, moramo pojačati ‘buku’. Mislim da ne prelazimo određene granice, ali ako je to jedini način da dopremo do građana, onda ćemo nastaviti tako”, ističe Perković.

On je najprije počeo pisati na svom blogu i na FB-u, ali onda ga je Nakić pozvao da piše za Liberal.hr, što je objeručke prihvatio. Bertović je manje od Perkovića autorski aktivan na blogu, ali je besprijekoran sugovornik u intelektualnim nadmudrivanjima oko liberalizma. Na pitanje kako to da, kao zagovaratelji jake pravne države, podupiru poslovanje Ubera koje se temelji na građanskom neposluhu, odnosno izravnom kršenju zakona ili zaobilaženju pravnih regula, Bertović kaže kako Uber građanskim neposluhom time ne krši ničija takozvana negativna prava, prava pojedinca da bude slobodan od djelovanja drugih. “Osim toga, tek kada Europski sud eventualno donese svoj pravorijek, znat ćemo posluje li Uber izvan zakona i kako će dalje morati poslovati. To je područje pravno nedorečeno”, rekao nam je. Kada sam ga upitao zar nije “opasno” tolerirati građanski neposluh već na razini nezadovoljstva regulacijom taksi usluge, umjesto da se to mijenja kroz institucije, opet je odgovorio da Uber ne krši ničija prava, nego samo pridonosi jeftinijoj i kvalitetnijoj usluzi. Nismo se složili po tom pitanju, kao i po nizu drugih, ali zbilja nije teško – dapače – prihvatiti njihovu izvornu tezu kako Hrvatskoj fatalno nedostaje kultura individualne odgovornosti koja je temelj liberalizma. Pritom je zanimljivo da Perković i Bertović, za razliku od nekih drugih kolega, glavnu “kulturnu” zapreku liberalizmu na nalaze u “socijalističkom mentalitetu”, nego u autoritarnom karakteru društava na ovim prostorima, koji korijen ima i u drugim kolektivističkim ideologijama, a ne samo u socijalizmu. “Velik dio onih koji se nazivaju libertarijancima su simpatizeri sasvim drugih ideologija.

Socijalna pravda

Naša borba je time i unutarnja protiv tih elemenata u pokretu, kao što su takozvani alt-right, koji nemaju veze ni s libertarijanizmom, ni s klasičnim liberalima, a ni s konzervativcima. Tu je i dio SJW – social justice warriors (ratnici socijalne pravde) – koji se lažno predstavljaju kao libertarijanci. SJW su lijevi ekstremisti, alt-right desni, i savršeno dokazuju teoriju potkove prema kojoj se ekstremni ‘dodiruju’“, pojasnio je Perković unutarnju dinamiku liberalno-libertarijanske scene. Doduše, napominje, libertarijanizam je zbog svoje nedorečenosti i heterogenosti podložan takvim infiltracijama, dok je klasični liberalizam puno strukturiraniji i manje podložan takvim manipulacijama.

Perković i Bertović na kraju su mi rekli da će, nakon udruge, osnovati i političku stranku ako to bude potrebno. I za kraj – Perković i Bertović, a i drugi autori s kojima sam pričao, zagovornici su ponajviše interesa malih i srednjih poduzetnika koje opterećuju visoki porezi i prevelika regulacija. Velike će korporacije, tvrde, uvijek zbog vojske odvjetnika i eksperata izbjeći regulaciju i plaćanja poreza, dok mali i srednji poduzetnici nemaju takvu moć. A mali i srednji poduzetnici su kičma ekonomije i društva. Mladi pobornici Adama Smitha, očito, ne odustaju tako lako od svojih akademskih korijena.

Liberali će se vratiti na scenu samo ako se povežu

Jedan od autora na blogu Liberal.hr, koji je već otprije aktivan na domaćim portalima, jest Rafael Jurčević. Liberal.hr je objavio njegov članak “Politički liberalizam u Hrvatskoj – jučer, danas, sutra” u kojemu tvrdi kako je kod nas ta političko-ekonomska ideja, između ostalog, povijesno slabo razvijena zato što Hrvatska nije dugo imala svoju državu, pa je državotvorno-nacionalistička agenda prevladavala pred liberalnom.

Drugi je razlog bio to što zbog slabe ekonomije nije bilo dovoljno širokog sloja stanovništva koji bi “prirodno” prigrlio liberalizam, a potom je tako kržljav liberalizam sasjekao socijalistički totalitarizam.ll

Potom opisuje i prve zametke liberalizma u Hrvatskoj u socijalističkoj Jugoslaviji i liberalnu konfuziju u 90-im godinama 20. stoljeća.

“Sadašnje stanje liberalnih političkih opcija u Hrvatskoj nije obećavajuće.

HNS se raspao, HSLS je u pokušaju vraćanja svoje nekadašnje političke snage, Pametno, koje pokušava preuzeti lijevoliberalne razočarane birače, još je lokalna opcija, a drugih liberalnijih opcija ima samo u nezavisnim lokalnim inicijativama i dijelu Mosta.

Problem liberalizma je u već standardnom problemu slabosti baze, problemu političke rascjepkanosti, nejasnom definiranju liberalizma i nepridržavanju liberalnih politika od dijela samoproglašenih liberala.

Jedina mogućnost da se liberalizam vrati na velika vrata na političku scenu jest povezivanje raznih liberalnih opcija u bitnim javnim pitanjima, povezivanje s nezavisnim opcijama u lokalnim sredinama, jasno protivljenje neprincipijelnim koalicijama s lokalnim šerifima, borba protiv vođenja klijentelističke ekonomske politike, preuzimanje društvenog aktivizma od ljevice i desnice te okretanje mlađim ljudima u svojim redovima”, daje Jurčević recept za uspjeh liberalizma u Hrvatskoj.

Nadalje, tvrdi kako su liberalnoj sceni potrebni karizmatici poput nekadašnjih lidera iz 90-ih. “Najbolji primjer i nada za moguće snažno jačanje liberalizma u Hrvatskoj je Emmanuel Macron.

U Francuskoj, koja je dugo imala sličan problem biranja nacionalističkih i socijalističkih opcija, vođenja slične ekonomske politike, pobjeda relativno novog lica na političkoj sceni, koje obećava potpunu promjenu ekonomske paradigme i konstruktivan pristup unutarnjoj i vanjskoj politici, vjerojatno je najveće iznenađenje posljednjih desetljeća. Njegov veliki uspjeh u relativno kratkom roku i potpuna pobjeda na predsjedničkim i parlamentarnim izborima je putokaz i za naše liberalne opcije.

Liberalnim opcijama u Hrvatskoj naruku ide i to što se već formirala snažna liberalna društvena scena na društvenim medijima, u nevladinim organizacijama, koja joj pruža sjajnu infrastrukturu za iskorak.

Ako su Francuzi mogli, onda mogu svi”, optimistično, možda malo previše optimistično kada je u pitanju liberalizam u Hrvatskoj, zaključuje Jurčević.

PODIJELI NA:
  • googleplus
  • linkedin
  • tumblr
  • rss
  • pinterest
  • mail

Napisao tsunami

Komentirano 0 puta

Komentiraj

Svrbi jezik, ha?
Tipkaj!

Leave a Reply